Veliki prasak

Bliži se kraj listopada; danas smo ušli u zadnju trećinu mjeseca. Neuobičajeno je toplo za ovo doba godine. Meteorolozi kažu da smo pod utjecajem snažne afričke anticiklone koja sa sobom donosi topli zrak. Pretpostavljam da se nitko ne ljuti zbog ovog toplog vremena; svima je ugodno, a videći porast cijene energije, što kasnije počnemo s grijanjem to ćemo više uštedjeti. Čini se da se je ljeto u nedogled produžilo. Uživanje je moći izaći van i prošetati u majici kratkih rukava; u hladu je ugodno, ali ako se ostane duže na suncu postane pretoplo. Popodne, kada se sunce nadvije u moj dnevni boravak, širom otvorim balkonska vrata i uživam kao usred srpnja, s razlikom da ne moram paliti hlađenje. Uvijek sam razmišljao o tome kako na jednostavan način akumulirati toplinu u toku ljeta i osloboditi je u toku hladnog zimskog perioda. Da vam budem iskren, do danas još nisam našao jednostavno i ekonomično rješenje. U zadnje vrijeme djelomično radim od doma, a djelomično idem na rad u ured. Danas sam na mom službenom radnom mjestu i dogodila se jedna stvar koja me je inspirirala za ovaj članak. Radi se o tome kako se suočiti s određenim situacijama koje za nekoga mogu biti kritične, odnosno mogu ga naljutiti ili učiniti nervoznim, ili drugim riječima donijeti sa sobom određenu psihološku patnju. Da se razumijemo, nismo svi isti. Dok jedna osoba oštro reagira u nekim situacijama, druga može ostati potpuna hladna prema događaju. Ja na žalost spadam u prvu kategoriju, u one koje se ponekad pretjerano užive u situaciju i imaju potrebu da nađu rješenje čim prije i sa što manjim trudom.

Jutros sam došao u ured i otvorio moj blok da vidim što se treba napraviti. U bloku, za danas je zapisana samo jedna stvar: predati rezultate kontrole jednog projekta. Gdje radim i što je moj posao? Radim u jednoj firmi koja se bavi kontrolom projekata infrastrukturi, to jeste željeznicama i cestama. Prije deset dana je stigla revizija B jednog projekta koji smo bili prekontrolirali. Imali som preko stotinu primjedbi. Sada je izdana nova revizija koja bi trebala razriješiti probleme i nedostatke koje smo signalizirali klijentu. Ja sam proglašen koordinatorom kontrole. Projekt je naime multidisciplinaran. Ja sam statičar i zadužen sam za strukture koje se nalaze u projektu. Druge dvije specijalnosti u ovom projektu su ceste (njena trasa, detalji same ceste i cestovna signalizacija) i hidraulika (odvodnja vode s ceste). Za to su zaduženi dvojica kolega, svaki za svoju struku. Kako sam ja koordinator, moram voditi računa da oni naprave posao na vrijeme. Traženo je da se rezultati kontrole isporuče danas. Ja sam svoj dio posla obavio prethodni tjedan, a jučer je završio i hidrauličar. Cestara sam par puta kontaktirao da ga podsjetim na rok koji treba poštovati. Rekao je da ima jako puno posla ali da će vjerojatno uspjeti da to napravi do danas. Dan je dugačak i odmah ujutro sam htio da znam kako stoje stvari. Posla sam mu e-mail s upitom. Nakon par minuta sam dobio odgovor da ne uspijeva završiti danas i da se nada da ću uspjeti napraviti posao sutra, pred kraj radnog dana.

Ovo mi se nije svidjelo. Kada smo se ne početku čuli telefonom i kada sam mu objasnio kako stoje stvari, zamolio sam ga da me na vrijeme obavijesti ako ne može poštovati zadani termin. Zadnji dan bez ikakve obavijesti s njegove strane; ja moram pitati da bih saznao da je on u teškoćama (kaže da ima previše posla). S druge strane i za sutra kaže da se nada, znači ne daje nikakvu garanciju. Zašto me to smeta? Zato što ja u takvim slučajevima pristupam problemu na drugi način: obavijestim na vrijeme da imam poteškoća i kada kažem zadnji datum, uvijek ga poštujem. Tako otprilike svi mi funkcioniramo: mislimo da bi se svi trebali ponašati kao i mi, jer je razum na našoj strani. Ovakvo njegovo ponašanje bi me svojedobno iznerviralo. Ja se kao koordinator osjećam odgovornim i postajem ljut kada netko ne radi posao kako treba, odnosno kako ja mislim da treba. Eto tako se je rodio naslov: postavi si pitanje. Postavio sam si pitanje: koji problem ja imam zato što on nije obavio posao na vrijeme? Nikakav! Ja sam svoj posao napravio na vrijeme, nisam njegov šef i ne mogu mu narediti da ostavi sve drugo i dovrši ono što treba, s moje točke gledišta. Obavijestio sam menadžera projekta kako stoje stvari i čekao njegov odgovor. Ako se bude ljutio zbog zakašnjenja, bio sam spreman da mu kažem da se obratio našem velikom šefu koji može narediti kolegi da obavi kontrolu, pod hitno. Njegov odgovor je bio: u redu, hvala. Znači da mu nije baš tako hitno kao što je rekao, što je još jedan dokaz da sam se ja nekada bespotrebno ljutio na neke neprofesionalne postupke. Izgleda da su svi u mojoj firmi neprofesionalni, osim mene, ali konačno to uspijevam mirno i stoički podnositi. Jednostavno se pitam koji problem imam ako nešto ide drukčije nego bi trebalo. Koji puta postoji neki problem, ali je generalno uvijek jako mali i može biti zanemaren.

Moje misli i razmišljanja u proteklom razdoblju, sada već prilično dugačkom, su prilično crne i negativne. Po prirodi sam optimista, barem tako mislim. Na žalost događanja na svjetskom nivou u zadnjih par godina me počinju vući prema pesimizmu. Često gledam oko sebe (čitaj televizija, novine i informacije na mreži) i postavljam si pitanje: kuda ide ovaj svijet? Tu mi dođe u glavu stara jugoslavenska televizijska serija "Kuda idu divlje svinje": ima i to svoje zašto. Čini mi se da su oko mene podivljali. Ma ne mislim na ljude koje poznajem, uz koju negativnu iznimku, nego pretežno na one koji bar prividno upravljaju ovom civilizacijom. Groza i užas. Ali si ne želim pokvariti ovo relativno ugodno popodne. Vani je polusunčano, ali su boje koje stvara sunce prolazeći kroz tanku, visoku naoblaku, stvarno predivne. Stanujem u neboderu, dosta visoko, i imam predivan pogled, a danas je gotovo spektakularan. Prelazim pogledom preko obzorja i sjećam se jednog trenutka koji sam danas doživio.

Radim od doma i moj posao je usko vezan za računalo. Provodim uz njega u prosjeku oko deset sati na dan. Znači da jako puno sjedim i da je moja fizička aktivnost vrlo niska. Ja vam nisam od onih koji idu u teretane i vježbaone. Nekada sam za razonodu igrao mali nogomet i skijao po zimi, ali su ta vremena već davno prošla. Da bih ipak malo mrdnuo moj donji dio leđa (ma kako sam samo fin), prije ručka često izađem iz kuće i malo prošetam; mola sata, najviše 45 minuta. Tako je bilo i danas. Uobičajeni krug; imam ih par koje radim, ali nisu puno raznoliki. Ovaj me na povratku prema kući vodi kroz jedan park. U sredini smo proljeća i park je doista prelijep. Šetam tako ja i uživam u ljepoti prirode. Nećete vjerovati, ali ima i vjeverica. Jedan je stajala ispred mene, na stazi kojom sam šetao, bar 2 minute (ja sam se zaustavio kada sam je vidio) prije nego je šmugnula na obližnje drvo. Šetam ja tako i ugledam ispred sebe jedan prizor koji mi je privukao pažnju. Mlada djevojka, rekao bih s priličnom sigurnošću da je ispod 25 godina starosti, sjedi na uobičajenoj drvenoj klupi i čita knjigu. Koncentrirana je na sadržaj i ne diže pogled. Ja sjedam na klupu na nekih 15 do 20 metara od nje. Ona sjedi zakrenuta od mene i ne primjećuje me. To mi paše jer se lagano osjećam posramljen: nije lijepo kada buljiš u nekoga, ali si ne uspijevam pomoći i skinuti pogled s nje.

Na sebi ima dugačku haljinu od laganog materijala. Danas je prilično toplo, sigurno dobro preko 20 stupnjeva. Haljina jeste dugačka, do poda, ali je od onih modernih: sa strane ima visoki, jako visoki prorez. Djevojka sjedi prekriženih nogu i cijela jedna noga, ona desna (ma daj, koga briga koja) je vani. Haljina je lijepa, isto tako i djevojka o onaj prorez mi probuđuje određene instinkte i misli. Uočavam i okolne detalje. Odmah do nje se nalazi jedna žalosna vrba, prolistala u puno sjaju. Jedna grana se nadvija nad osobu koju promatram, ali joj ne stvara sjenu; sunce dolazi sa suprotne strane. Malo desno od klupe se šepuri jedno drvo magnolije. Već je prošlo puni cvat i puno cvijeća je otpalo stvarajući gusti cvjetni tepih roza boje oko stabla koji stvara kontrast u odnosu na zelenu tratinu koja dominira parkom. Ostao sam tako sjediti nekih deset minuta. Ona se nije niti pomaknula, osim što je dva ili tri puta okrenula stranicu od knjige. Ljepota, čista ljepota, u suprotnosti sa svom ovom ružnoćom koja prevladava mojim danima.

Ovo što slijedi ne spada baš pod naslov, ali želim zapisati moju kalvariju od prije par tjedana. Kako je to bio period Uskrsa, kalvarija mi se čini odgovarajući izraz. Ponekad kockam u jednom casinu online. Ponekad, ali sam tamo već preko deset godina. Ne bih rekao da je to baš moj porok, ali iz onoga što ćete pročitati u nastavku, slobodno možete misliti drukčije; i ja sam lagano promijenio mišljenje o meni samom. U stvari ne mislim toliko na to koliko sam poročan, nego više kako sam glup, a to je sigurno gora stvar. Kažem da to u mom slučaju nije porok jer sam uvijek igrao za malo para, za zabavu, da mi ugodno prođe vrijeme. Mislim da je najveća cifra koju sam izgubio u mjesec dan bila malo više od 600 kuna. Tu je najveći gubitak koji sam pretrpio, a ne prosjek. Bilo je i puno mjeseci kada sam bio pozitivan par stotina kuna. Nikada nisam pomislio da bih se mogao obogatiti igrajući u casino online. Dogodilo se da sam imao na računu nekih tisuću petsto kuna i vidi vraga; igram ja igram i uleti pet sedmica u jednoj liniji i moj račun se upeterostruči; stigao sam na deset tisuća i sedamdeset osam kuna. Jupppiiii! Super! Nije da mi ta cifra mijenja život, ali me veseli da sam uspio dignuti lovu kockarnici. Ne znam što mi je bilo, ali sam odjednom znatno povećao moje ulaganje i u roku od tri dan sam osta na samo dvjesto kuna. Ne samo da sam izgubio ono što sam bio osvojio, nego i veći dio mojih novaca koje sam imao na računu. Baš sam glup kao štuka (tražim ispriku od štuke zbog ove uvrede).

Kakva je klima, upitao me je jedan prijatelj neki dan? Zastao sam na trenutak prije nego što sam mu odgovorio. Pod klimom se može shvatiti puno toga. Nakon što sam na brzinu u glavi prelistao sve opcije, odgovorio sam jednostavno da je dobra. Ja sam pozitivan tip, pa dajem pozitivne odgovore, iako mi je ovo moje malo pameti što imam govorilo nešto suprotno, ili bar djelomično negativno. Klima je riječ koja se koristi da bi se opisalo meteorološko vrijeme u generalnim crtama. Znači, osnovna karakteristika klime na sjevernom polu jeste da je hladno, a u pustinjama je suho. U našem svakodnevnom govoru se često koristi i za lokalne događaje koje nemaju nikakve veze s vremenom. Na primjer, dođeš u ured dan nakon što je izbila teška svađa. Ti nisi sudjelovao jer ne voliš agresiju i vrijeđanje. Priđeš jednom kolegi koji je relativno neutralan kao i ti i pitaš ga: kakva je klima danas? Preciznije pitanje bi bilo da li su se duhovi smirili ili još uvijek vlada ratno stanje, kao jučer? Eto, dopada nam se da koristimo skraćenice u jeziku, koristeći često riječi u višesmislenom okruženju.

Kako to da mi je danas pala na pamet klima, da me je tako obuzela da sam je iskoristi za naslov; a naslov je važan? Ovih dana, između Italije i Škotske, se održavaju razni samiti, s mnogobrojnim visoki predstavnicima iz cijelog svijeta, uključujući neke od najpoznatijih predsjednika i prvih ministara. Tema je klima. U zadnje vrijeme se priča gotovo isključivo o tome, isključujući pandemiju na koju smo već svi navikli i više nije neka vijest. Čak se je i Papa više puta oglasio. Rodili su se razni pokreti, pretežno mladih osoba, koji nastoje izvršiti pritisak na vladajuću klasu kako bi se konačno nešto učinilo za spas ove naše planete. Greta, mlada Šveđanka, je glavni protagonista tog protesta i iznenađuje to da se ovako mlada pojavljuje na svim konferencijama i da je često intervjuiraju za razne glavne televizijske mreže. Ima tu i zajedljivih komentara, ali ne želim o tome.

U Italiji je završila konferencija 20 najrazvijenijih zemalja na svijetu. I oni su na dnevnom redu imali klimu. Na kraju susreta, talijanski premijer je izjavio kako je postignut značajan pomak i kako je dogovor sada puno konkretniji i mjere puno preciznije. Na kraju je rekao da su dokazali da ne govore samo bla, bla, kako ih je optužila Greta. Na žalost, moram reći da naša Greta ima puno pravo. Svi sudionici tvrde, udarajući se u prsa kako bi dali do znanja da je to i njihova zasluga, da je napravljen korak naprijed u odnosu na parišku konferenciju, održana prije nekoliko godina, koja se bavila istom tematikom. Onda sam vidio jednog novinara koji se bavi klimatskim pitanjima i koji je objasnio da ne samo da nije napravljen korak naprijed, nego su se stvari pogoršale. Oko granice koja ne treba biti prijeđena od 1,5 stupnjeva, je već postignut dogovor u Parizu. U Parizu je postavljena vremenska granica za sve države da dostignu određenu ekološku ravnotežu do 2050. godine. U Rimu je ta granica postala "polovica stoljeća", odnosno malo manje određena. I 2055. godina spada u raspon koji opisujemo kao polovica stoljeća. Da nije za plakati, čovjek bi se valjao po podu od smijeha. Eto kako svjetski političari suočavaju probleme: biraju drukčiju lingvističku definiciju. Dajte, ništa čudno; to i od naših genijalaca čujemo svaki dan.

Meni se klima općenito čini loša, jako loša, ne samo u vezi same klime, nego u vezi sa svim onim što se oko nas događa, o društvenim promjenama koje su svakim danom sve vidljivije. O klimi bih mogao iznijeti niz kontradikcija koje sprječavaju mjere koje bi popravile zdravlje ove naše jedine planete. Zamislite samo koliko je velika, jaka i profitabilna industrija nafte. Sedam sestara! Ako se ukinu fosilna goriva, brojni ljudi će ostati bez posla. Za to nisam jako zabrinut. To će riješiti oni koji stvaraju profit iz tog posla. Prevelike su to zarade da bi ih veliki bratu propusti. Naći će način da nam prikažu fosilna goriva kao ekološka. Činjenica je da tu politika može malo učiniti. Lobiji su toliko jaki da je u potpunosti kontroliraju politiku. Svi političari znaju da ne mogu biti izabrani, ako nemaju novaca za skupe propagandne kampanje. Tko im daje taj novac? Ekonomija! Gospodarstvo je to koji vodi društvo u naprijed, ne uvijek u pozitivnom smjeru. Marx je rekao da društveni razvoj ovisi o razvoju proizvodnih sredstava. To se je pokazalo u toku cijele naše ljudske povijesti. Politika može djelomično usmjeriti ili ispraviti pravac u kojem se ide, ali samo do određenog nivoa. Nemojte me krivo shvatiti: nisam komunista. Neke stvari koje je Marx rekao su točne. Njegova analiza naše povijesti je korektna. Problem je što je krenuo i u predviđanje budućnosti, i tamo je sve pogriješio. Valjda je popio jednu čašicu previše dok je pisao taj dio.

Danas se dogodio veliki prasak u mom životu. Konačno su uspjeli da me prisile da imam mobitel. Radi se o oduzimanju slobode, atentatu na moju osobu i na moju neovisnost kao ljudskog bića. Tu mi netko govori o demokraciji, o ljudskim pravima i o privatnosti. Lažu kao psi. Samo pričaju, a ono što rade je upravo suprotno. Jedini cilj je prodati bilo što, a otkrili su da je istraživanje tržišta preko skupljanja najraznovrsnijih podataka o ljudima najbolji način da se personalizira reklama i da se poveća prodaja, bilo čega. Ljut sam. Bolje rečeno bijesan sam. Na sve to je dodatno "sjela" i moja supruga koja me već godinama kritizira zbog mog otpora prema ovom malom uređajčiću. Kada je čula što se je dogodilo provalila se od smijeha. Teško da možete naći neki film komediju koji bi je tako dobro zabavio kao ova moja nevolja. Ali da krenemo od samog početka.

U drugom mjesecu se je navršila godina dana od kako radim od doma. Moja firma je velika, preko tisuću zaposlenih, i u ovom slučaju se je pokazala i izvanredno dobro organizirana (inače se organizacija jako rijetko primjećuje). Kada je krenula boleština, na brzinu su pokupovale prijenosna računala i podijelili ih nama običnim smrtnicima. Naravno da su ih šefovi već odavno imali. Manje više svi imamo naša osobna računala doma, ali da bi se spojio na Intranet od firme, koristi se poseban protokol. Povezuje se preko VPN, takozvane virtualne privatne mreže (net). Takva veza daje veliku garanciju što se tiče informatičke sigurnosti cijelog poduzeća. Kako nas je praktično preko noći trebalo spojiti, izostavili su jedan sigurnosni korak da bi se uopće moglo početi s radom od doma. Sada kada je panika prošla, bar oko našeg rada, odlučili su da aktiviraju VPN s punom sigurnošću. Skine se jedna aplikacija za mobitel i svaki puta kada se hoćeš povezati na Intranet, ta aplikacija ti daje dodatnu lozinku za pristup mreži. Nešto kao kod banaka online, gdje ti pošalju kod kada pristupaš računu ili vršiš neko plaćanje s računa.

Ja sam odmah protestirao, objašnjavajući da nikada nisam imao mobitel, da ga nemam sada i da ga ne želim imati niti u budućnosti. Inzistirao sam na tome da mora postojati neka alternativa za siguran pristup, ali je informatički odjel inzistirao na tome da se mora koristiti mobitel. Nisam ja neka velika faca u firmi, pa ne mogu baš previše inzistirati na mojim principima. Imao sam opciju da koristim mobitel od supruge. Već to radim kada je u pitanju banka, ali se ona na to ljuti. Za mene nije problem potrošiti koju kunu da ga kupim, ali je stvar principa. Na kraju je moje poduzeće odlučilo da mi pokloni službeni mobitel. Jednostavno nisam mogao reći ne. Jutros su me obavijestili da je stigao i da moram proći u ured da ga podignem. U našem poslovnom prostoru se nalazi samo jedna osoba koja pokriva i ovakve slučajeve. Dogovorili smo se da prođem oko podne. Tražio je da ga nazovem s recepcije, u zgradi postoji više firmi, pa će on sići i donijeti mi paketić. Protokol o sigurnosti zabranjuje da ja odem do njega, u ured.

Stigao sam na vrijeme, obavijesti portira koji je nazvao i rekao da će kolega odmah sići. To odmah je na kraju ispalo preko četvrt sata. Uručio mi je moj novi device: Samsung Galaxy A20e. Izašao sam i uputio se doma. Otprilike na pola puta je jedan bar s par stolova na jednoj maloj terasi. Morao sam nešto napraviti u borbi protiv depresije koja me je sve više obuhvaćala. Sjeo sam i naručio jednu pivu. Since je blago grijalo moje obraze. Mir i opuštanje su me ispunjavali. Kada sam stigao doma osjećao sam se malo bolje. Supruga je odmah htjela da aktiviram stvarčicu, ali sam ja prvo htio ručati: nisam želio da si pokvarim objed. Nakon obroka sam malo i dremnuo: ne zovu ovo bez veze smart working. Nakon toga sam napunio bateriju i krenuo s aktiviranjem. Za svaku stvar garantiraju privatnost, ali odmah shvatiš da taj koncept ne postoji. Moraš otvoriti i račun kod Google-a: operativni sistem je njihov i to se praktično ne može izbjeći. Uspio sam poslati moju prvu poruku i nazvati ženu koja je sjedila kraj mene. Nakon toga stvar mi je rekla da se treba ažurirati. Evo već pola sata čekam da to završi. Da bi preživio sve ove stresove u toku dana, morala je pasti još jedna piva.

Hladna piva je malo pomogla, ali sam na kraju isključio mobitel. Odlučio sam da me je za danas dovoljno maltretirao. Sutra me čeka naporno jutro jer treba aktivirati VPN. Odštampao sam proceduru, ali mi je muka već kada samo pročitam što sve treba napraviti. I kažu nam da nove tehnologije olakšavaju naše živote. Lažu! Znao sam to već prije. U nekoliko članaka sam već iznio moje mišljenje kako nas pomalo zatupljuju i od nas stvaraju samo jednu stvar koja ih zanima: potrošače.

Od mog zadnjeg javljanja se ništa nije promijenilo, gledajući s jedne strane, ma promatrajući dlan druge ruke, sve je različito. Kovid je gotovo nestao prije početka ljeta, ali... Ljudi su se umorili od izolacije, a to su shvatile i vlade gotovo svih država. Ne možeš predugo vremena ići protiv naroda, iako bi narod trebao shvatiti da su neke stvari u njegovom interesu. Odluka je donijeta: svi na godišnji odmor. More nas čeka, lijepe šljunčane plaže (moje omiljene), sjena borova, ili u najgorem slučaju suncobrane (aka je sunce prejako, nije ugodno provesti dugo vremena izložen toplinskim zrakama) i neizbježni barovi na plaži. Jedna dobra hladna piva, po mogućnosti s prijateljima, komentirajući zgodne djevojke u minimalnim kupaćim kostimima, je najveće zadovoljstvo. Kada smo već kod pive, moram primijetiti jednu stvar. Uvijek sam bio veliki ljubitelj Žuje i držao sam da je to odlična piva. Ove godine sam došao do drugog zaključka: ili se meni promijenio okus, ili je proizvođač počeo raditi nešto što ne valja. Čak mi je i Karlovačka bila bolja. Nekada sam se smijao onima koji su govorili da je ona bolja od Žuje. Moja favorit ovog ljeta je bio Zlatni Pan: kao što je nekada bila Ožujska. Moram prekinuti ovaj tok misli jer se približava onom od pijanaca, a ja još uvijek nisam u toj fazi.

Oprostite na pauzi koju sam napravio, a koju vi u stvari ne primjećujete: supruga je naredila da se opere suđe, a ja, kao dobar bračni drug, sam izvršio naredbu. Nadam se da sam s tim zaslužio nadoknadu na neki drugi način. Nije baš da ja uvijek perem, ali se je ona u nedjelju porezala na kuhinjski nož, i to prilično gadno. Ja sam se ponudio da sljedeći tjedan dana obavljam mokre kuhinjske poslove, kako ona ne bi morala da moči ruku. Postoje rukavice koje štite od vode, ali bolje je izbjeći svaku aktivnost koja može negativno utjecati na ozdravljenje i zacjeljenje rane. Da se vratim onome s čime sam počeo: ništa se nije promijenilo. Pa nekako je tako: boleština se vratila s još jačim intenzitetom, ja i dalje radim od kuće, a u slobodno vrijeme kockam u raznim casino, isključivo onima online. Sve u svemu, u zadnje vrijem božica sreće je prilično na mojoj strani. Uz to, glavno zadovoljstvo su dobra jela koje sprema moja draga. Neki dan je našla argentinski hamburger u samoposluzi. Nešto je skuplji nego oni obični, ali vrijedi svaku kunu koja se na njega potroši. Veselim se dok pišem o ovome, jer je večeras za večeru predviđen upravo on. Prije toga maneštra s rižom i keljom. Mljac, mljac! Prema tome sve je isto kao i u svibnju, kada smo se zadnji puta čuli. Čak je i plaća ista, a videći ova vremena, na to se apsolutno ne mogu žaliti. Uz to mi daju i bonove za ručak, iako sam doma.

S druge točke gledišta je opet sve drukčije. U lipnju smo se preselili i sada živimo u gradu, u novom stanu s prekrasnim pogledom. Godišnji je bio drukčiji nego inače, i puno bolji. Koliko god su svi navalili na more, ipak ih je bilo puno manje, ceste su bile praznije i putovalo se bez zastoja, a u gostionicu si moga slobodno doći bez da rezerviraš i čuješ onu: oprostite, ali sva mjesta su rezervirana. U kolovozu sam navršio još godinu dana više. Smatram da ih je puno, ali ću se vjerojatno jednog dana s nostalgijom sjećati vremena kada sam bio ovako mlad. Jedan zdravstveni problem me je odveo i u operacionu salu. Na sreću, ništa posebno teško i izgleda da je dobro uspjelo, iako još uvijek držim palčeve. Prije par dana su bili izbori za američkog predsjednika. Danas, nakon što su prošla 2 dana, još uvijek se ne zna tko je pobijedio. Da se to kod nas dogodilo, odmah bi se govorilo o zaostalom Balkanu i 500 godina provedenih pod Turcima. E moji Amerikanci, niste ni vi ono što ste nekada bili. Čovjek bi se nadao da će ova globalizacija širiti po svijetu pozitivne osobine, ali se čini da je upravo suprotno. Pitanje je hoće li s vremenom cijeli svijet postati Hrvatska? Ne daj Bože! Dosta je nas 4, 5 milijuna. Osam milijardi bi bilo pretjerano čak i za ovu robusnu planetu.

Opet predah. Pogledao sam četvrt sata jednu kulinarsku emisiju gdje se natječu 4 restorana. Ovaj puta se radilo o restoranima specijaliziranim za mesna jela na žaru. To je bilo da mi otvori tek, zajedno s mirisom koji se širi iz kuhinje. Takav sam ja: ne uspijevam se koncentrirati dugo vremena na jednu aktivnost. To mi je jedna od mana, kojih ima podosta, ali sam u srcu dobra osoba. Čovjek se mora s nečim utješiti. U biti sam već rekao gotovo sve što sam imao u glavi, pa se tako približavam karaju, na vrijeme za jedan aperitiv prije obroka. U ovom trenutku, prostor koji treba zauzeti naslov je još uvijek prazan. Nemam ideju kako nasloviti ovo moje literarno djelo. Idem prvo popiti piće i dovršiti kulinarsku emisiju: nadam se da će mi nešto sijevnuti nešto kreativno. Stanka... Evo me opet. Na stolu je bilo i predjelo: rajčice cherry, svježi sir i dvije fetice prepržene slanine. Odlično za otvaranje apetita.

Koji je ovo napor morati ažurirati dva puta godišnje. Hajde, ne pretjeruj, svakih 6 mjeseci nije neki veliki posao. Slažem se, ako imaš samo jedno mjesto koje moraš održavati. Ja ih imam nekih 50, na raznim jezicima, a to znači oko 100 članaka godišnje: jedan svaka 3 dana. Moraš priznati da to zahtjeva određeni trud i vrijeme. Ja vremena i imam, ali nemam baš uvijek volje. Sve ti krene kao neki hobi, a na kraju se pretvori u posao. Jeste, kada obaviš ono što trebaš, zadovoljan si jer si nešto napravio, ali treba stići do tog stadija, a to mi se ponekad čini kao pretjerana žrtva. Ali zašto moraš napisati bar dvije priče godišnje? Ako hoćeš da te uzmu u obzir, za ozbiljno, tvoj blog mora biti što češće ažuriran. Ako dugo nisi ništa napisao, ne uzimaju te u obzir jer su teme stare i nikoga ne zanimaju. Priznajem da to ima svoju logiku, ali ponekada zbog toga prasnem. Evo na primjer, danas je petak. Popodne je poslije ručka. U toku ovog tjedna sam se dobro naradio i najrađe bih bio ispružen na divanu i gledao televiziju ili još bolje čitao neku knjigu (trenutno mi je na stolu Bijeli Očnjak, od Jack London-a). Ipak, savjest me tjera i zato ja sada sjedim i udaram prstima po tipkovnici, umjesto da odmaram i da ništa ne radim.

Kada smo već kod rada i posla, ja radim kod kuće već neka 2 mjeseca. Kontroliram projekte koji drugi rade i to komotno mogu raditi i od doma. Moja proizvodna sila je gotovo ista kao i kada sam u uredu. Ono što me smeta jeste da moram kontrolirati nacrte na ekranu. Sve dobijem nacrtano u AutoCad-u. Kako to ne uspijevam dobro vidjeti, na primjer kote su u žutoj boji i vrlo je teško pročitati brojeva, pretvorim nacrt u PDF file i to kontroliram. Na poslu imam ploter i tam odštampam. Puno je lakše za oči, a isto tako i kvaliteta rada je nešto bolji jer se lakše i bolje uočavaju greške na papiru nego na 15 palačnom ekranu (imam takav laptop od firme). Na papiru i označim ono što sam kontrolirao, a s crvenom bojom označim greške koje treba popraviti. Sve to ide puno teže na ekranu. Sada ponovo čitam ovaj paragraf i čini mi se da sam sebi skačem u usta. Počeo sam s tvrdnjom da je moja produktivnost ista, a na kraju ne izgleda baš tako.

Za sve to što se događa meni i vama je kriva ova kineska pošast koja je prevalila puno kilometara i stigla i do nas. Maje više traje toliko koliko ja već radim od kuće: to je razlog zašto više ne idem u ured. Neslužbeno su nam najavili da bi se ovakvo stanje moglo produžiti do rujna ove 2020. godine. Drugi govore da će epidemija i tada biti prisutna. Oko toga što se je doista dogodilo s ovim virusom, kakva je trenutna situacija i oko budućeg razvoja epidemije, na postoje dvije osobe koje isto vide i prognoziraju. Kada kažem dvije osobe, ne mislim na nas obične smrtnike; mislim na znanstvenike koji zarađuju svoju koricu kruha (bijeloga) na ovom području. Jedina fiksna točka na koju se mogu sa sigurnošću osloniti, ja osobno, jeste da ne postoji jedna fiksna točka. Niti oko toga odakle virus dolazi, da li se radi o prirodnom ili umjetnom proizvodu, da li se širi na razdaljini od jednog ili dva metra (ili čak i više, da li maske pomažu ili ne, i da ne nabrajam dalje jer su me zaboljela oba prsta s kojima tipkam. Kada sam ovo napisao, obratio sam pažnju na to kako tipkam i ustanovio da koristim srednjak na desnoj ruci i kažiprst na lijevoj. Evo korisnog dana; naučio sam nešto novo o meni samom. Čudno mi je da koristim dva različita prsta. Obratite pažu i vi pa mi javite da li je moj slučaj uobičajen ili sam neka tipkarska iznimka.

I najstrpljiviji od vas su već izgubili strpljenje pitajući se: kakve veze sve ovo ima s diktaturom, to jeste s naslovom mog izlaganja. Takav sam vam ja: krenem s jednom namjerom i tek pred kraj se sjetim koja je bila tema i razlog zbog kojeg sam sjeo ispred računala. Dakle ovako: sve ovo što se događa, meni miriše kao nešto što svijet vodi prema diktaturi. Nije to od jučer, ali je očito netko zaključio da je proces prespor i da ga treba ubrzati. Diktatura je prije svega smanjivanje sloboda individua koji sačinjavaju društvo. Svi ćete se sjetiti atentata u New York-u. Teroristi su srušili Blizance i napravili još poneku štetu. To je bio razlog, ili isprika, da se povećaju kontrole na granicama i da se osjetno naruši privatnost građana. Razlog je bio sigurnost države, a s tim i njenih građana. Kako je bila u pitanju i njihova stražnjica, ili su ih bar tako uspjeli uvjeriti, ljudi se nisu previše bunili. S ovom epidemijom, ograničenje sloboda je puno vidljivije i ponekom od nas se prisvjesti da bi se moglo raditi o nečemu što nam se u krajnjem slučaju neće svidjeti. U puno zemalja razmišljaju o uvođenju aplikacija koje će pratiti naše kretanje; u slučaju da susretnemo nekoga tko je inficiran, to bi pomoglo da se spasi naš život i da se smanji proširenje zaraze. Opet je u pitanju strah, za nas same i naše bližnje i opet prihvaćamo nova ograničenja slobode. Valjda smo takvi mi, ljudska rasa: najvažnija nam je stvar sigurnost i miran život. Problem je do kuda će sve to ići i kome će se razbiti od glavu. Sjetimo se nekih događaja iz povijesti: svi su žmirili i pravili se da ne vide dok im se takvo ponašanje nije osvetilo.

Niste znali da je Staljin imao ljubavnicu? Ma da jednu, imao ih je kao salate. Naslov knjige čiji je autor Francuz poljskog porijekla, inače židov Marek Halter, je od onih koji bi trebali prodavati. Idemo odmah u glavu: knjiga je dobra i čitljiva, od onih koje kada uhvatiš ne možeš pustiti. Jedna od onih koje nazivamo bestseleri. S druge strane jako je daleko od vrhunske literature; takve knjige i pisci koje ih pišu se ne rađaju svaki dan. Kako nisam dugo vremena čitao ovakve stvari, dopala mi se ali sam prilično siguran da ne bih izdržao više od dvije ili najviše tri knjige za redom ove vrste. Ono što ,i se je najviše dojmilo jeste povijesna pozadina cijele priče, koja je u potpunosti istinita. Sami likovi i događaji su izmišljeni, ali su ambijent i likovi u okruženju glavnih protagonista potpuno povijesni.

Glavni lik knjige je Marina. Oni kojima je draga, od milja je zovu Marinočka. Knjiga počinje u sudnici, pedesetih godina u Sjedinjenim Državama, ispred parlamentarne komisije protiv komunista. Radi se o poznatom, takozvanom lovu na vještice, preciznije komuniste, koji je imao svoj vrhunac u godinama nakon drugog svjetskog rata. Rusi su ukrali američke vojne tajne uz pomoć kojih su i oni uspjeli doći u posjed atomske bombe. To je pokrenuli veliki lov na ruske špijune. Marina je optužena da radi za rusku špijunsku organizaciju. Priča se isprepleće između događanja u sudnici i njene pripovijesti o tome kako su se razvijali događaji.

U sudnice se na brzinu otkrije da je njen službeni identitet lažan, da nije niti američka državljanka, niti židovka, kako se predstavlja. Kao u casino online kada blefirate i odmah vas otkriju. Srušene sve njene obrane, ne preostaje joj da ispriča istinu. Po zanimanju je glumica, tako da kod većeg dijela prisutnih u sudnici postoji sumnja da li je njen iskaz, koji svima izgleda vrlo uvjerljiv, istinit ili je ona toliko dobra glumica da je sve u stvari jedna velika laž. Njeno prepričavanje počinje s događajima s početka tridesetih godina. Ona je mlada, obećavajuća glumica, na početku karijere u jednom malom teatru u Moskvi. Nije još napunila 20 godina. Svi drže da je izuzetno lijepa i privlačna. Jedan dan jedna starija kolegica, već dobro afirmirana u kazalištu i moskovskom društvenom životu, je poziva u Kremlin, na jedan svečani prijem na kojem će biti prisutan i sam Staljin. Vremena su teška i glad je široko rasprostranjena po cijelom Sovjetskom Savezu. To je prilika za Marinu da se bar dobro najede.

Na zabavi su sve glavešine države i partije. Glavnu riječ vodi Staljin i svi mu povlađuju, osim njegove supruge. U jednom trenutku iznosi kritiku o tome kako se oni ovdje prežderavaju, a narod gladuje. Jedan iz vrhuške partije objašnjava da je period gladi prouzrokovan antirevolucionarnim ponašanjem bogatih seljaka. Staljin pleše i zabavlja se s drugim ženama koje su prisutne na prijemu što vrijeđa njegovu suprugu koja na kraju, izgovorivši teške riječi, napušta salu. Staljin se približava Marini i, zadivljen njenom mladošću i ljepotom, počinje joj se udvarati. Na kraju završe u privatnoj filmskoj dvorani samog Staljina i vode ljubav (pretežno je Staljin taj koji se zabavlja) na jednom divanu. Tamo se i probude sljedeće jutro začuvši glasove ispred vrata i tiho kucanje. Usuditi se probuditi Staljina u takvim okolnostima može značiti samo to da se je nešto strašno dogodilo.

Staljinova supruga je počinila samoubojstvo. Službena verzija će reći da se je radilo o srčanom napadu. Marina zajedno s prijateljicom koja ju je dovela, bježe iz Kremlina. Prijateljica je upozorava da je u opasnosti jer zna istinu o onome što se je dogodilo. Preporučuje joj da drži niski profil i da se ne ističe u društvu. Marina u sljedećih nekoliko godina živi vrlo povučeno i skromno. Onda dolazi ljeto 1941. godine i Hitler napada Sovjetski Savez. Nakon samo par mjeseci već se nalazi nedaleko od Moskve. Svi muškarci su na frontu i žene rade sve: kopaju rovove i jarke za obranu glavnog grada i rade u tvornicama na proizvodnji ratnog materijala. Desetak stranica na kojima Halter opisuje bombardiranja Moskve su najbolji dio ove knjige. U tih par tisuća riječi pokazuje sav svoj literarni talent.

Marina već neko vrijeme živi s jednim židovskim redateljem, kada se stvari zakompliciraju i nakon dugo godina ponovno čuje o Staljinu. Uručuju joj kratku poruku u kojoj joj Staljin daje dva dana da nestane iz Moskve. Preko svog židovskog ljubavnika i njegovih prijatelja, šalju je daleko od Moskve, u židovsku autonomnu oblast Birobidžan. Ovo mi je bila nova informacija, to da je Staljin početkom tridesetih odlučio osnovati jednu državu, u sklopu Sovjetskog Saveza, koja će biti nacionalna država židova. Iz prepričavanja Marine shvaćamo da ju u početku i bilo tako i da je službeni jezik bio jidiš. Područje se nalazi na krajnjem istoku Sibira, nedaleko od samog Vladivostoka. Za vrijeme drugog svjetskog rata, upravo dok teče naša priča, komunistička partija, u strahu od svega i svakoga, počinje ograničavati suverenost židova. Jedan od prvih mjera je da zabranjuje izvođenje kazališnih predstava na jidišu. I danas postoji ta oblast i u njoj živi samo nešto malo više od 1% židovskog stanovništva.

Marina nije židovka, ali počinje učiti jezik i recitirati u židovskom teatru. To je način da promjeni život i stekne određenu sigurnost u budućnost. U Birobidžanu se zaljubljuje u jednog američkog židovskog doktora. Staljin je želio da oblast bude država svih židova na svijetu, pa je tako u određenom periodu otvorio granice i za druge državljane. Na kraju se ispostavi da je doktor ne liječi samo bolesne ljude nego i skuplja informacije za Amerikance. Njihova ljubavna priča pomalo sliči ne one iz srcedrapajućih romana i ovaj dio knjige mi se najmanje dopao. Na kraju vlasti otkriju da je doktor špijun, i oboje budu uhapšeni i smješteni u razne gulage. Da vam ne bih otkrio i sam kraj knjige, to jeste da ne pokvarim čitanje onima koji su zainteresirani za knjigu, zaustavit ću se s mojom pripovjedi ovdje. Knjigu vrijedi pročitati, pogotovo zato što se nauče mnoge, ne baš široko poznate stvari.

Danas je 3. maj, il kako bi to po hrvatski bilo, 3. svibanj. Neke riječi ti se ukorijene jer su u upotrebi od tvog djetinjstva, pa ih je teško zamijeniti s onim pravovaljanim. Danas se slavi dan oslobođenja grada koji teče. Bilo je tu velikih bitaka po okolnim brdima i puno je ljudi poginulo. Talijani su bili utvrđeni na Svetoj Katarini koja je puna podzemnih hodnika i bunkera i bilo je potrebno puno ljudskih žrtava da se grad oslobodi od okupatora. Da su partizani u to vrijeme, ali i prije i poslije tih događaja, počinili određena djela koja im ne služe na čast, u to nemam ikakve sumnje. Bio je rat, a u ratu izlazi ono najgori iz čovjeka. To je jedina prilika kada se može nekažnjeno ubiti, iz opravdanih (koliko to mogu biti) ili neopravdanih (osveta prema poznatim osobama) razloga. Naši stari su prepričavali kako je tjednima praskalo prije nego što je bitka dobivena i grad oslobođen. Gledam kroz prozor; nebo je sivo, oblaci su teški i pada kiša. Ove kapljice kao da predstavljaju suze koje oplakuju teške i tragične događaje, kao da nastoje isprati našu savjest i naše krivnje.

Kada smo već kod ružnih događaja, u njih sigurno spadaju i događaji vezani za brodogradilište "3. Maj". Imam snažan osjećaj suosjećanja s ljudima koji tamo rade, koji mjesecima ne dobivaju plaće i pred kojima je potpuno neizvjesna budućnost. To je poduzeće u kojem sam ja dobio moje prvo zaposlenje. Imao sam njihovu stipendiju i nakon završenog fakulteta počeo sam tamo raditi na moj rođendan (da ne ulazim u detalje jer su brojke velike, a ja slabo pamtim). Moja radna knjižica kaže da sam tamo proveo godinu i pol dana. Sve u svemu mi je bilo dobro, puno toga sam naučio i radio sam sa starijim kolegama koji su mi prenijeli puno njihovih spoznaja i iskustava, kako radnih tako i ljudskih. Onda su mi se otvorila nuova vrata, u jednoj firmi gdje su prihodi bili puno veći, i tako sam napustio brodogradilište nakon relativno kratkog perioda. U to vrijeme jedina moja primjedba je bila daljina posla od kuće: trebalo mi je nekih pola sata s Kozale do Kantride. Danas bih odmah potpisao takvu udaljenost, jer mi treba duplo više vremena.

Daj, onako usput, danas je i rođendan mojoj tašti: koristim ovaj prostor i tipkovnicu da joj zaželim puno sreće i zdravlja. Njena je zasluga što sam već 40 godina s njenom kćerkom i još uvijek se relativno dobro slažemo. Kada pogledam kako stvari funkcioniraju danas... Ženi se kasno, jer se želi iskoristiti mladost da bi se što više zabavilo. Zabava, bar koliko ja vidim, se pretežno sastoji od toga da se satima sjedi po lokalima i cuga. Nakada su bar ljudi i takvim prilikama pričali i komunicirali međusobno. Danas je nerijetko za vidjeti sve oko jednog stola pognute glave prem mobitelu. Glavna zabava je pokazivati jedan drugome slike i filmiće, i to pretežno tuđe. "Vidi kako je ovo dobro. Tko zna kako je to uspio snimiti." Vremena se mijenjaju, u jednu ruku. S druge točke gledišta, sve je ostalo isto kao i prije sto, prije tisuću godina. Jači gaze slabije, slabiji postaju sve brojniji i slabiji, a kod jačih snaga uvijek raste. Svako toliko se dogodi neki period koji bi se mogao nazvati progresivnim; kada se većini ljudi  poboljšava život i standard. Tako je bilo sedamdesetih i osamdesetih godina, kada je socijaldemokracija uzela širom maha. I u Jugoslaviji je bilo relativno dobro u ta vremena.

Razvoj tehnologije je omogućio da se proizvedu iste količine proizvoda u puno manje vremena. Činilo se da se ide prema oslobađanju čovjeka i skraćenju radnog vremena, ali se samo tako činilo. Oni koji drže konce u svojim rukama (kažu da ih je šačica, ali u to baš nisam siguran) u međuvremenu su postali sve pohlepniji i ljubomorniji na svoju moć. Tako se po svijetu širi pošast ekonomske krize i nezaposlenosti. Bruto nacionalni dohodak mora rasti da bi se sve to moglo održati, a ovaj neće ni da čuje o tome da dovoljno raste. Teško da možemo staviti puno više automobila na već pretrpane prometnice. S kupovnom moći koja nam je na raspolaganju, ne uspijevamo ni da mijenjamo automobil svakih 5 godina; stručnjaci tvrde da je to optimalno za korisnika i za proizvođače. Cijene se prilično stabilne, naročito od tehnoloških stvari. Novo računalo košta kao i ono staro, ali je puno moćnije; problem je to što je meni dobar dio te nove moći nepotreban i nekoristan. Društvo se sve više raslojava, ne samo kod nas nego i u Europi, a i preko velike bare nije drukčije. Zagađenje postaje sve teže i sve je problematičnije stati mu na kraj. Glavni zagađivači su upravo oni koji prave najveće profite. Objašnjavaju mi da ako oni izgube profite, ljudi će ostati bez posla, a to znači manji društveni proizvod i manji priliv poreza, znači slabija podrška stanovništvu. Ako hoćeš da se stvari ne pokvare, trebaš prihvatiti smeće koje se proizvodi.

Ljudi, ne znam kako vi vidite stvari, ali ja sam na globalnom nivou veliki pesimista. U osobnom životu gledam s povjerenjem u budućnost, ali i tu mi dolaze sumnje. Teško je da meni bude dobro, ako je drugima loše.

Izgleda da uvijek tražim analogije s prethodnim postovima. Prošli puta se je radnja odigravala u subotu, a taj slučaj je prisutan i ovaj put. Ustao sam se nekih sat vremena nakon supruge. Sređivanje u kupaoni i oblačenje. U dnevnom boravku je već čekala jutarnja kava. Ohladila se, ali meni to ne smeta. Više mi ja da poprati cigaretu, nego što uživam u ovom napitku. Ona mi daje najnovije informacije koje je našla na društvenoj mreži. Na kraju je došao red i na mene; mogao sam izgovoriti par riječi. Informiram moju dragu ženicu da mislim otići u dućan i kupiti novi mehanizam za roletne u sobici i da ću tako srediti problem koji tamo imamo. Prije par mjeseci se je traka s kojom se podižu i spuštaju roletne odvojila od bubnja na koji se namotava. Tako su roletne ostale blokirane i više se nisu mogle dizati. Isti dan sam otvorio mehanizam, pričvrsti traku i sve ponovo montirao. Problem je što u bubnju postoji spiralna opruga koja daje napon traci i tako je uvlači u zid. Problem je dovoljno namotati bubanj da bi on bio u stanju povući cijelu traku kada su roletne podignute.

Sve sam bio sredio na brzinu i to se vidjelo: roletne se nisu mogle podići do kraja, a uz to cijeli mehanizam je užasno škripio. Kada bi kćerka spustila roletne u ponoć, cijelo susjedstvo se budilo. Ovo zadnje me je ,posebno smetalo, pa sam mislio da ću kupiti novi. Supruga se sjetila da sličan problem, ali bez škripanja imamo i u kupaoni. Daj, sredi i to, nježno me je potakla. Neplanirani posao, ali ne možeš reći ne. Odem u kupaonu, sve razmontiram i stojeći na stolici pokušavam naviti oprugu. Ne ide! Pitam se kako to rade profesionalci, da li imaju neki posebni alat koji im u tome pomaže? Ulazi ona i pita me kako ide. Već mi to ide na živce. Vidi po mom licu da stvari ne idu najbolje. Ostaje tako gledati i onda joj dolazi briljantna ideja. Već kada si sve razmontirao, mogao bi promijeniti i traku. Koristimo je već preko 20 godina i prljava je. To ti ne bi trebao biti problem. Sjećam se da si je promijenio kod mojih roditelja. Jesam, ali je tamo sve puno jednostavnije.

Pucam u sebi. Ti nešto pokušavaš, preko volje, napraviti a ona dođe i malo ti proširi zadatak. Moje unutrašnje biće je prasnulo. Silazim sa stolice i bacam alat koji imam u ruci na pod, ali pažljivo. U blizini je jedna debela podna krpa na koju sam tresnuo kliješta. Tako neću razbiti podne pločice, jer bi to bio dodatni posao. Ona shvaća da sam ljut kao ris, ali ne reagira. Pametno s njene strane. Sve ostavljam i odlazim na balkon da popušim jednu i da se smirim. Pitam se zašto me je to toliko uzrujalo. Jednostavno ću morati kupiti i traku i imati nešto više posla. Pomalo se smirujem. Da bih zamijenio traku morat ću je odvojiti od roletna. Znači da će jedan kraj biti slobodan i da ću je moći dobro nategnuti i tako staviti pod napon spiralnu oprugu. Mo koji kaos za ništa. U biti mi je dala rješenje problema koji nisam znao kako razriješiti. Razmišljam da joj saopćim moj zaključak, da se ispričam i zahvalim na slučajnom rješenju koje je ona pronašla. Odlučujem ipak da je bolje da ne kažem ništa i da nastavim glumiti da sam uvrijeđen i ljut. Rijetko sam u takvom stanju,, pa je dobro da uzme u obzir da mogu biti i takav.

Popodne sam otišao do jednog od onih dućana za one koji su sam svoj majstor. Ona me je pratila. Na odjelu željezare nalazim razne mehanizme za roletne, ali ni jedan niti ne sliči na ono što mi treba. Nakon detaljnog pregleda i provjere da li bi moj mogao zamijeniti s nekim od ovih koji se nude, odustajem. Nije polomljen, a to što škripi pokušat ću nekako srediti: vjerojatno je deformiran i negdje zapinje. Na kraju se koncentriram na trake. Meni treba širina od 20 milimetara, a u dućanu se nalazi samo 19 i 22. Na kraju kupujem dvije od 19 mm. Ona šira ne bi stala na bubanj. Vraćam se doma i odmah se bacam na posao u kupaoni. Prvo sam sve na miru spremio, namotao i zategnuo na radnom stolu, a zatim samo montirao. Perfektno. Zaslužio sam jednu pivu.

Zadovoljan s učinjenim poslom, moj polet za poslom je jako porastao. Dok pijuckam, pomalo namotavam traku za sobicu. Gutljaj piva, dva namotaja, pa tako do kraja. Još je ostalo malo u čaši. Razmišljam o cijelom onom mentalnom kaosu koji sam stvorio zbog ničega. Ponekad mi je mrsko napraviti neku stvar, ali kada je napravim onda se odlično osjećam. Trebao bih češće nešto sređivati, da se naviknem, da razbijem onaj otpor koji imam prema ovakvoj vrsti posla. Vrijeme prolazi i počeo je dnevnik. Kad je završio ustanovio sam da je prekasno i da ću posao završiti sutra: treba samo sve spojiti i gotovo. Iz iskustva s kupaonom, sve bi trebalo ići kao po loju, jednostavno i brzo.

Sutradan oko podne počinjem s montiranjem. Prije nego stisnem vijke odlučim da provjerim funkcionalnost. Sve je u redu, ali je traka ostala zasukana. Okrenuo sam naopako bubanj. U meni počinje kuhati. Daj, smiri se, to će ti odnijeti samo koji minut više, nastojim se utješiti. Na kraju je stvarno tako. Uspijevam okrenuti bubanj bez da se opruga opusti. Probavam i sve radi kako treba. Stišćem vijke na kutiji, ali nešto nije u redu. Gledam gore i ponovno se događa prasak: zaboravio sam provući traku kroz otvor na poklopcu koji pokriva roletne. Sada opet treba osloboditi traku, provući je gdje treba i ponovno sve montirati. Nastojim potisnuti oluju koja u meni bjesni i na kraju sve uspješno okončava. Spremam se da stavim poklopac, što je zadnji čin ove drame i upravo u tom trenutku ulazi supruga i primjećuje da bi bilo dobro oprati roletne dok su namotane. Ona radi ručak i ne može se uhvatiti te aktivnosti, a kako je kćerka van kuće, pogodite tko treba uzeti krpu u ruke? Dolazi mi još jedan val ljutnje, ali ga uspijevam zaustaviti. Uzimam krpu i kantu s vodom i uspijeva finalizirati sve neposredno prije nego je ručak serviran. Još jedan vikend će uskoro proći.

Zanimljivo je kako svake godine u ovo doba stavim jedan članak, odmah nakon Eurovizije. I ovaj puta sam gledao, ali neću o tome. U svakom slučaju naša predstavnica je bila najljepša i oko toga nema dileme. Meni niti pjesma nije bila loša, ali stručnjaci i europsko slušateljstvo ne dijele moje mišljenje. Pa o čemu ću onda danas, ja sam sebe pitam? Zadnji period je za mene psihološki prilično složen. Ne želim ovdje ulaziti u detalje, to jeste javno prati prljavo rublje, ali mogu samo spomenuti da su obiteljski odnosi prilično zategnuti.

Tako sam se jedno subotnje jutro našao naslonjen na prozor kako gledam tko prolazi ispred kuće. Kao neka stara bakica ili nezaposlena domaćica koja ne zna što bi više radila. Pogledala je svoju uobičajenu jutarnju emisiju na televiziji, oprala sve podove, pobrisala prašinu u kući i s ulaznih vrata (usput je malo prošla i po vratima susjede koja nikada ne čisti), gulaš se krčka na laganoj vatri već sat vremena i na kraju je ostao samo prozor, pogled na život koji je okružuje. Svaka sličnost s onima koji koriste Windowse i kojima je to postao pogled na svijet je namjerna.

Pogled mi se šeta po okolici. S lijeve strane mali, ali bogati park s visokim čempresima i netom pokošenom travom. Jedna mama gura u kolicima bebu. Na ulici dva prolaznika, jedna starija žena i jedan muškarac srednjih godina. U rukama su im najlonske vrećice, one koje zagađuju prirodu. Očito je da se vraćaju iz kupovine živežnih namirnica. Evo jednog umirovljenika koji šeta psa. Sigurno mu je doktorica rekla da ga kupi i vodi u šetnju jer je to smirujuće, a i natjerat će ga na kretanje. Čujem plač bebe iz parka i vratim pogled unazad. Mama razgovara na mobitel a mali ili mala se dere. Mama ne trza. U međuvremenu umirovljenik je izišao iz mog vidnog polja i više ne znam na što da obratim pažnju. Sve sam već vidio.

Pogled mi se diže u visinu. Plavo nebo prepuno oblaka. Bijelih, sivih, onih koji izgledaju kao gromade i onih koji su razvučeni kao vata. Brzo putuju s istoka prema zapadu; očito je da postoji jaka visinska struja zraka. Posvećujem se detaljnom razgledanju i pokušavam prepoznati oblike u oblacima. Najčešće vidim ljudsko lice, uglavnom kao karikatura, s dugačkim nosom i velikim ustima. Jedan oblak me podsjeća na vrat i glavu žirafe. Drugi izgleda kao slušalica telefona, onoga koji se koristio prije desetak godina. I boje su fascinirajuće: prisutne su sve nijanse sive. Dodatni vizualni efekt stvara sunce koje osvjetljava pojedine dijelove oblaka i čini ih gotovo prozirnima, bar na izgled.

Nakon četvrt sata sam se umorio od promatranja, a i moja mašta je prestala da pretvara bezličnu masu u prepoznatljive slike. Gledam na sat. Prošlo je podne. Odlučujem prošetati do centra mjesta. Ima nekih pola kilometra. Tamo sam u malo pet minuta. Na trgu postoje dva bara. U ovo doba dana, u oba su posjetioci starije osobe. Neki piju kavu, vidim i par pelinkovaca, a jedan finiji čovjek ispija čašu bijelog vina: elegantno. Vidim jednog poznanika koji sjedi sam za stolom i pridružujem mu se. Naručujem jedno pivo. Danas je toplo, podne je prošlo, pa će jedna piva popraviti tmurno raspoloženje.

Ni moj drug za piće nije najbolje volje. Izgleda da sam mu došao kao naručen. Spremno je krenuo u svoju seansu psihoanalize, besplatne. Kažu da psihoanaliza funkcionira prije svega zato što je skupa. Kada nešto puno platiš, moraš postići neki rezultat: to je neka vrsta placebo efekta. Kako je ova besplatna (u najbolju ruku mogu mu tražiti da mi plati piće) ne znam koliko će mu pomoći. On se ne obazire na moja razmišljanja, a kako bi i mogao kada nisu izražena naglas, i priča li priča. Po struci je ličilac. Ima registriranu firmu i radi sam. Ponekad uzme nekoga na crno da mu pomogne, ali ne u zadnje vrijeme. Kriza je svima i posao mu je jako opao. Kaže da svi sami farbaju, čak i univerzitetski profesor koji živi u našem mjestu. Vidio ga je neki dan kroz otvoreni prozor, na ljestvama i s valjkom u ruci kako pobjeljuje strop spavaće sobe.

Nastojim mu skrenuti tok misli, odvratiti ga od posla i pitam ga da li ima neki hobi, što radi u slobodno vrijeme. Za trenutak ga uspijevam odvući s njegovih problema. Ima već par godina da se počeo baviti gađanjem s lukom i strijelom. Kod nas u naselju postoji streličarsku klub i tamo često odlazi jer ima puno slobodnog vremena, jer nema posla... Dugo je trajalo; nakon dvije rečenice se vratio na staro. Žao mi ga je, a kod mene nema financijske krize; bar nešto ide kako treba. Odlučujem da mu ponudim da pofarba dnevni boravak i mali hodnik u mom stanu. Prihvaća. Dogovaramo se da će popodne svratiti da pogleda što treba uraditi i da će mi napraviti predračun. Ja već imam u glavi koliko bi to trebalo koštati.

Sjedimo kod mene u kuhinji i već smo na drugoj pivi. Nikako da izađe van cijena iako sam već dva puta pitao. Na kraju mi saopćava iznos koji je dobrih 50% viši od onoga što sam ja imao u glavi. Vadim još jednu bocu iz frižidera. To je zadnja. Dijelimo je na pola. Uzeo sam si malo vremena prije odluke da li da prihvatim ponudu. Na kraju sam rekao da. Žao mi ga je, dobar je čovjek, a meni parsto kuna više ne mijenjaju život. Jedino mi se ne sviđa kada neko kuka, a onda ti opali cijenu kao iz vedra neba, kao da tebi pare rastu u vrtu.

Zahvaljujući kockanju, na posredan način sam uspio zaraditi prilično novaca. Ne mogu reći da sam bogat, ali za moje potrebe imam više nego dovoljno. Auto koji vozim je star 18 godina. Karoserija je u lošem stanju, s puno ogrebotina i po kojim udubljenjem zbog nepreciznog parkiranja. Najinteresantnije je jedno duboko, na samom rubu prtljažnika: supruga nije vidjela kolica od supermarketa. Nisam se niti najmanje uzbudio ili naljutio kada sam to vidio. Auto ionako ništa ne vrijedi, ali služi svojoj svrsi. Ovih dana upravo gledam da ga promijenim. Već je star, odlično me je služio i ne želim da imam neugodna iskustva u budućnosti. S obzirom na neprikosnovenu kvalitetu i pouzdanost, novi automobil će biti iste marke, ali novi model. Onaj koji ja posjedujem se godima već ne proizvodi. Sve ovo sam rekao kako bih pokazao da ne držim do materijalnih stvari i kako mi nije važno pokazati se prema drugima. Naprotiv, držim da je pametno ostati skroman, pogotovo kada se dođe do nekih para. Općenito, materijalne stvari me ne privlače. Što ih više imaš, to imaš više problema.

Danas se ne osjećam previše u formi za pisanje. Napravio sam pauzu, kava i cigareta, u nadi da će mi se povratiti moja literarna kreativnost, pa da nastavim. Ono na što trošim novac su putovanja po svijetu. Mogu shvatiti one koji provode godišnji odmor uvijek na istom mjesto, ali ja u tom slučaju osjećam dosadu. Zato putujem. Nove zemlje, novi gradovi, nove plaže. Prije svega mi je drago razbiti svakodnevicu; odlazak u ured, posao, povratak, uvečer televizija, preko vikenda kupovanje. Promijeniti ambijent je vrlo ugodno. Uz to se vide novi krajolici, drukčija arhitektura, probaju se nepoznati kulinarski specijaliteti, a često se nešto i nauči iz drugih kultura i religija. Osjećam da se moja duša znatno obogatile u toku mojih boravaka u Aziji gdje je raširen budizam. To mi je nekako najbliže i najshvatljivije u vezi s ljudskim unutrašnjim životom i potrebama.

Kako sam indirektno vezan za svijet kockanja, tako je moj interes okrenut i lokalnim kockarnicama zemlje koju posjećujem. Otići u neki casino u Zagrebu, Beču, Budimpešti ili Londonu ne donosi nikakva iznenađenja; gotovo sve je isto. U Africi su pod jakim europskim utjecajima, pa kada se uđe u neku igračnicu nema se nikakav osjećaj lokalnog folklora, osim možda koja slika obješena na zidu s afričkim životinjama. I ovdje pobjeđuje Azija. U prošlosti sam proputovao Kinu, Tibet, Myanmar i Kambodžu. Ne sjećam se da sam vidio mjesta gdje se kocka. Nedavno sam bio u Japanu i nestrpljivo sam očekivao da uđem u prvi casino. Japanci su poznati kao jedan od naroda s jakom strasti za hazardnim igrama. Proputovao sam pola zemlje i mogu potvrditi da u svim velikim gradovima, ali i manjim mjestima postoji bezbroj mjesta gdje se može igrati za novac.

Zovu ih Pachinko&Slot. Unutra su nalaze desetine slot mašina, manje više istih koje možemo vidjeti kod nas. To me nije interesiralo. Htio sam igrati Pachinko. Nakon dosta izgubljenog vremena u potrazi za nekim od osoblja tko bar malo natuca engleski, uspio sam shvatiti kako stvar funkcionira. Moj "englez" me je otpratio do blagajne i pitao za koliko novaca želim kupiti metalne kuglice. Da, dobro ste pročitali. Radi se o nekoj vrsti klikera ili kako ih neki zovu špekula. Izvukao sam novčanicu od 2000 jena, oko 100 kuna, i za to sam dobio nekih 60 kuglica. Znači da je vrijednost jedne oko kune i pol. Zatim me je moj "vodič" odveo da jednog uređaja sličnog slot mašini. Na vrhu se nalazi jedan otvor u koji se ubaci kuglica. Kuglica pada prema dole i udara u razne prepreke koje se nalaze unutar aparata; sve se odvija u vertikali. Na kraju padne na dno u neki od pretinaca. U nekima propadne i izgubio si je, a u nekima otvori kontejner gdje se nalaze druge kuglice koje ispadnu u kutijicu koja se nalazi na dnu aparata; u tom slučaju si dobio.

Zahvalio sam se mladiću koji mi je pomagao s jednim "arigato" i dubokim naklonom. Odgovorio mi je na isti način. Bio je doista vrlo srdačan i susretljiv. Sjeo sam na stolicu i počeo ubacivati moje kuglice, jednu po jednu. Najčešće su klikeri završavali u praznim rupama, ali je bilo i ponekog dobitka; najviše sam dobio 10 kuglica u jednom bacanju. Kao i kod svih drugih igara, kup klikera koji se nalazio u posudi na dnu se je postepeno smanjivao. Nakon nekih 20 minuta sam ostao na nuli. Tako sam si uštedio trud da shvatim kako promijeniti kuglice u novac. Uzdahnuo sam i okrenuo se na stolici da bih promatrao ostale igrače. Prostorija je bila izuzetno bučna. Glazba popračena zvukom kuglica koje padaju, pojačan od strane audio uređaja ugrađenog u automat, i bukom slot mašina. Igrači u potunosti usredotočeni na igru automatskim pokretima su ubacivali kuglice u za to predviđenu rupu. Kod nekih sam vidio nagomilane količine klikera koja mi je govorila da im dobro ide.

Gledajući ih kako igraju došao sam do zaključka da imaju isti poriv kao i naši igrači. Bjeg od stvarnosti, prenošenje u neki drugi, nestvarni svijet. Ali kako smo ovdje na dalekom istoku, imao sam osjećaj da na ovaj način pokušavaju dostići iluminaciju, nirvanu, odvojiti se od svega materijalnoga i pristupiti višem spiritualnom stupnju. Ne znam koliko u tome uspijevaju, ali po broju igrača u casinoima rekao bih da često pokušavaju. Ja sam uspio dostići samo stupanj praznog novčanika.

Napokon je zajednica južnih slavena doživjela konačni veliki prasak, u skladu s naslovom ovog mjesta. To se dogodilo prije desetak dana na Euroviziji. Znam da sam u zakašnjenju s ovim člankom, ali sam bio zauzet. Svjestan sam da je ovo uobičajena isprika koja rijetko odgovara istini, ali u ovom slučaju je točna. U zadnjem periodu na poslu su me toliko opteretili da na povratku u moj dom nemam volje da radim bilo što. Večeram, sjednem ispred uređaja koji ima ekran i pokazuje pokretne slike (čuje se i zvuk) i buljim. Ponekad nisam ni svjestan što gledam. Intelektualni umor! Sjećam se mog profesora iz gimnazije koje je govorio da se u toku samo jedne večeri, rješavajući neki intelektualni problem, može izgubiti i do 8 kilograma na težini. To nije moguće postići fizičkim aktivnostima. Evo ideje za novu dijetu. Na kraju prošlog tjedna konačno sam uspostavio malo reda u poslovima koje moram obaviti. Ništa posebno komplicirano, ali ih je puno različitih među sobom. Često mi se događa da pomiješam dva posla, a nakon toga treba pronaći sve počinjene greške zbog te zamjene. Znači, nakon što sam skinuo s liste neke obveze, konačno je i moj intelekt počeo biti malo odmorniji i evo me opet. Natrag na temu.

Do nedavno su postojale grupe zemalja koje su si međusobno davali glasove, na osnovi zemljopisnog položaja, sličnih jezika i kultura. I dalje postoje ti isti blokovi, osim onog južnoslavenskog. Nitko nam na zadnjem natjecanju nije dao niti boda, a bili smo jedini koji su uspjeli ući u finale (zavidni su). Ne znam da li mi je pravo ili krivo. Malo mi je krivo jer smo mogli eventualno biti za jedno ili dva mjesta bolje plasirani. S druge strane mi je drago da se konačno raspada i virtualna skupina koja nije mogla uspjeti opstati u realnom svijetu. Tako su bar stvari čiste i jasne.

Natjecanje je bilo zabavno, pogotovo kod mene u kući. Supruga i ja smo se na kraju zakačili oko pobjednika. Njoj se pobjednička pjesma svidjela, a meni nije. Nakon što je završilo glasanje stručnih žirija, nevjerice sam gledao listu s redoslijedom zemalja učesnika. Portugal prvi; nije mi bilo jasno zašto, pa sam na brzinu pronašao tekst pjesme. Oni iz žirija su sigurno imali prijevod i mora biti da je poezija fantastična ako su dobili sve ove glasove. Našao sam prijevod na engleski. Kažu da je čitati prevedenu poeziju isto kao i tuširati se u kabanici. Sigurno imaju pravo, ali ipak malo bolje shvatiš. Obična ljubavna pjesma, bez daljnjega odlično interpretirana, ali ne mogu vjerovati da to može pobjediti. Slijede glasovi publike. Sada će stvari izaći na vidjelo.

Ma koja greška s moje strane! I tamo su osvojili prvo mjesto. Znači da se je pjesma jako dopala i prosječnom ljubitelju glazbe, kao što sam ja (ali ovaj puta isključen iz grupe obožavalaca). Na kraju je ponovo otpjevana i poslušao sam je s najvećom koncetracijom. Moguće je da nisam bio dovoljno pažljiv kod prve izvedbe (možda sam bio malo i zadrijemao, događa se). Melodična, drukčija od ostalih, pjevač je sladak (ovo je izjava moje bolje polovice) i dobar izvođač, ali ne shvaćam kako je mogao pobjediti. Očito ja imam neku granicu kada većina, stručni i amaterski dio, misli drukčije. Predajem se. Iako sam joj dao za pravo, nastavili smo prepirku još sat vremena nakon završetka prijenosa. Na kraju smo iscrpljeni utonuli u duboki san. Sva sreća nisam sanjao o proteklom događaju; to bi me sigurno odvelo u depresiju.

Na drugom mjestu mladi bugarin, 17 godina. Sve što sam rekao prije vrijedi i za njega, osim što je njegova pjesma bila napravljena po kroju za Euroviziju. Na trećem mjestu Moldavija. Po meni su oni trebali biti pobjednici. Prilično originalno djelo, daleko od eurovizijskog kalupa, ritam, dobar scenski nastup, ali nije bilo dovoljno. Službeni favorit je bila talijanska pjesma i mogu reći, ne bez razloga. Dosta dobro razumijem talijanski (živio sam tamo par godina) i lirika je jako dobra. Istovremeno je inteligentna i satirična. Nastup je bio u tom duhu i iz izvođača je izbijalo svjetlo. Tome je doprinijela i gorila koja ga je u stopu pratila. Na kraju su talijani završili na šestom mjestu i to je bilo pomalo razočaravajući s obzirom da su od mnogih bili smatrani mogući pobjednici.

Završetak ne bi bio u redu a da ne spomenem našeg natjecatelja. Pjesam mi se nije nešto posebno svidjela, ali mi se činila prilično kvalitetna; dva jezika (možda je mogao ubaciti i par stihova na hrvatskom), dva razna tonaliteta glasa, nekoliko dobro urađenih disharmonija. Uz to je popunjavao ekran puno više od ostalih učesnika. Stručnjaci ga nisu jako dobro prihvatili, ali se je uspio znatno popraviti s glasovima gledatelja; kod njih je završio među prvih deset. Sve zbrojeno mu je donijelo trinaesto mjesto, isto kao i broj pod kojim je nastupio. Da li je sretan ili nesretan, ostavlja vama na prosudbu.

Ja nisam od onih koji sve svoje intimne stvari povjeravaju mreži. Mnogi razmišljaju da ih ionako nitko ne čita, pa nema potrebe da se brine o sadržaju, o detaljima koji se u njemu iznose. Uglavnom je tako, ali ima i neugodnih iznimaka pa je zato dobro biti na oprezu. Zbog navedenog razloga neću vam reći zašto sam proveo produženi week-end u Berlinu. Mogu samo reći da je posjet bio iz neformalnih razloga, vezan uz jedan moj hobi koji bi se ipak mogao definirati kao neka vrsta posla.

Stigao sam avionom u noćne sate. Postoji željeznica koja vozi do grada i postaja je relativno blizu mog hotela. Od tamo treba 10 minuta pješačenja. Bio sam umoran, a niti pješačenje po noći me ne oduševljava posebno: lako se je izgubiti. Znači taxi! Vozač je bio druželjubiv i na našem lošem engleskom smo odmah počeli komunicirati. Ja sam čak i rekao par riječi na mom školskom njemačkom. U jednom trenutku sam ga upitao da li je iz zapadne ili istočne Njemačke. Lijepo se nasmijao i rekao mi da je iz Turske. U toku mog boravka još dva puta sam uzeo taxi i uvijek sam za volanom našao turčina. Sve u svemu mogu reći da dobro voze, a simpatija im nije loša strana.

Prva stvar koju gledam kada dođem u neki inozemni grad jesu automobili i ulice. Ulice su u Berlinu impozantne, široke, dobro uređene i nema rupa na asfaltu iako imaju prilično oštru klimu. Ostao sam iznenađen voznim parkom koji mi je promicao ispred očiju. Ništa posebnoga, malo bolje nego u Hrvatskoj. Prije par godina sam proveo jedan dan u Frankfurtu i tamo je dojam bio posve drukčiji. Najlošije što se moglo vidjeti su bili golfovi stari 3, 4 godine. Sve drugo mercedesi, bmw-i i volkswageni više kategorije. Izuzetno mali broj japanskih i korejskih automobila i to samo onih skupih. Prvi zaključak je bio da Berlin nije jako bogat grad.

U nastavku, to se je i potvrdilo. Nekoliko puta sam ručao i večerao po restoranima i popio po koju pivu u barovima. Cijene su možda malo više nego u centru Zagreba. Zadnju večer sam bio pozvan kao gost u najekskluzivniji berlinski noćni klub E4; barem tako mi je bilo rečeno. Radilo se o grupnoj manifestaciji i piva je bila besplatna. Problem je bilo što je bila i topla. Tako sam naručio jednu duplu votku koju sam morao platiti. Šest eura?! Kod nas se na sličnom mjestu plaća više (a i piva nije mlaka). Najbolje sam se zabavio za šankom bara u hotelu gdje sam odsjeo. Prvo večer s jednim dancem, a drugo s dva poljaka. Nakon dvije pive moj engleski postaje puno tečniji i razgovor teče kao planinski potok. Poljaci su u sat vremena slistili pola boce viskija, pa neka netko kaže da se u Poljskoj ne živi dobro.

Uspio sam vidjeti nešto i od samog Berlina. Jesen je ugodno doba za posjet gradovima. Berlin je prilično zeleni grad i u ovo doba godine se odlikuje šarolikošću koju mu daje lišće listopadnih stabala koje poprima sve boje. Nije bilo nešto posebno hladno i četiri dana su prošla bez kiše. Razočarala su me dva berlinska trga, poznata u cijelome svijetu: Alexanderplatz i Potsdamer Platz. Veliki prostori s novim građevinama bez ikakve osobnosti. Na Potsdamer Platz-u se nalaze ostatci berlinskog zida, ali i to me nije posebno dojmilo. Ako ga želite vidjeti u prirodnijem svjetlu, udaljite se s trga: postoji još par stotina metara originalnog zida koji je dijelio zapad i istok ovoga grada. Lutao sam gradom pješke i s metroom uspijevši vidjeti glavne znamenitosti. Lijepo, ali ima gradova koji su mi ostavili puno jači utisak. I ovdje nije rijetko vidjeti pokoji casino.

Piva je po većini lokala ona industrijska, internacionalna koju i mi pijemo. Treba pronaći neku staru pivovarnu ili tradicijonalnu gostionicu i tamo se glazba mijenja. Zanatski proizvedene pive, nefiltrirane, doista posebnog okusa i mirisa: pravo uživanje. Hrana se ne razlikuje puno od naše: meso i krumpir kao prilog. Sve u raznim varijantama, ali koncept se ne mijenja. Mnogobrojni su internacionalni restorani, pa kome dosadi može preći na manje ili više egzotične kuhinje.

Odlučio sam uštediti na povratku pa sam do aerodroma otišao vlakom; desetina troška u odnosu na taxi. Kada sam stigao, 4 dana prije, samo sam prošao kroz aerodrom bez ikakvog zadržavanja pa nisam stekao nikakav dojam o njemu. Na odlasku sam po definiciji morao provesti više vremena tako da sam ga prilično dobro upoznao. Nisam vidio ništa gore po europskim gradovima, a vidio sam ih dosta. Hodnik širok 4 metra, dugačak par stotina, iz kojega vode izlazi prema avionima. Pronaći neko mjesto gdje se može sjesti je prava lutrija: malo sjedalica, a jako puno ljudi. Samo tri mjesta gdje se može nešto pojesti a ja sam bio gladan. Na kraju sam pojeo jedan hamburger, s nogu.

Propustio sam prvo polufinale u kome je pjevala i Hrvatska. Taj dan sam se vratio kasno s posla, bilo je gotovo 8 uvečer, i prvo sam odmorio pola sata uz jedno pivce. Na poslu su me iživcirali uzduž i poprijeko pa sam se osjećao slomljeno i morao sam napraviti jednu dobru pauzu da bih skupio snage na nastavak dana. Zatim tuširanje i pregled elektronske pošte. Kćer se je pojavila na vratima mog studija (kako mi se sviđa zvati rupu od 2x2 metra u kojoj se nalazi moje računalo) i obavijestila me da je na televiziji Eurovizija i da počenje za 10 minuta. Budući još nismo bili večerali, obavijestio sam je da me ne zanima. Moj izbor je potvrdila i supruga; ona je htjela pogledati neki film koji joj je dala neka prijateljica. Večera je bila super, moja omiljena: špageti s pomidorom. Na kraju i čaša crnog vina koja, kada se zbroji s prethodnim pivom, je učinila da sam dobar dio filma prespavao (filmovi od moje bolje polovice su umjetničkog tipa gdje se ja uspavam i bez pomoći alkohola). Pred kraj se pojavila kćerka koja je gledala festival u svojoj sobi i informirala nas da smo prošli u finale. Daj, nakon toliko promašenih godina, konačno da se i nama posreći. Neko bi rekao da sve to nema puno veze sa srećom, nego je u pitanju sposobnost i kvaliteta.

Dan iza, u četvrtak, odlučili smo pogledati drugo polufinale. Obavio sam sve pripreme kako treba, uvalio se u fotelju i pritisnuo zelenu tipku na telekomandi. Dvadesetak pjesama koje čuješ po prvi puta izazovu priličan kaos u glavi. Uz to od teksta gotovo ništa ne razumiješ, pa se dogodi da ti gotovo sve pjesme zvuče isto, a to nije niti daleko od istine. Većina izvođača je pokušala uhvatiti šemu koja se najviše dopada publici i prilagoditi kako pjesmu, tako i nastup tom modelu. Činilo mi se da sam čuo i puno plagiranih stvari. Najbolja u svemu jeste da su mi se te stvari i najviše dopale. Već ih imaš u uhu, pa ne trebaju da ulaze kada su već unutra.

Konačno u subotu finale. 26 pjesama je išlo k'o po špagi. Kako sam polovicu od njih već upoznao prije dvije večeri, neke su mi se počele i sviđati. S nestrpljenjem sam očekivao našu predstavnicu. Kada sam je vidio na pozornici odmah mi je bilo jasno da je pogriješila predstavu; bolje bi odgovarala nekoj modnoj reviji. Konačni rezultat je potvrdio moju prvu ocjenu. Pjesma nije loša, ali se utopila u sivilu svih ostalih. Osobno su mi se najviše svidjeli Gruzijci, koji namaju baš puno veze sa zemljom koju predstavljaju; naime već niz godina žive i sviraju u Londonu i to se vidi i čuje. I još jedna pjesma mi je ostavila možda još veći dojam: ona poljska. Vjerojatno zato što sam je već negdje čuo, to jeste jer je plagijat neke poznate pjesme, ali da budem iskren ne uspijevam ustanoviti koje.

Na kraju, najzanimljiviji dio predstave: glasanje. Na početku su objasnili da će posebno dati glasove žirija i posebno one od publike, što je ovogodišnja novost. Mnogima se to nije svidjelo i nisu u potpunosti shvatili mehanizam, ali je meni baš to bilo jako zabavno. Mi smo počeli vrlo iznenađujuće, od četvrtog mjesta, ali smo zatim lagano, ali neumoljivo tonuli prema dnu. Kraj glasova žirija i na prvom mjestu je Australija. Komad dobro pjeva, ima lijepi glas, ali je pjesma kao i sve druge, a meni se dopada nešto originalinije. Stižu glasovi publike. Treba mi malo vremena da ukopčam kako funkcionira. Na kraju preokret i Ukrajina preskače zemlju klokana. Kao u nogometu, kada se postigne gol u zadnjoj minuti. Osobno mi se ukrajinska pjesam više svidjela jer je puno izvornija. Uz to izgleda da je i tekst jako angažiran, protiv Rusije. Vjerojatno zbog toga nije bilo uobičajene, bratske raspodjele glasova.

Na kraju, među prve 4 države po glasovima gledalaca je ušla i Poljska. Dobili su samo 7 glasova od žirija. Odličan primjer koliko se ukusi širokih narodnih masa razlikuju od onih profesionalnih. Upravo je to razlog zašto podržavam novi način prikazivanja glasova, jer pokazuje ove razlike. U stvari je sve isto kao i prije, samo su prije direktno zbrajali glasove žirija i publike za svaku zemlju i tako ih prikazivali, pa je iz svega ispadao neki gemišt. A moja filozofija odgovara onoj od Bijelog Dugmeta: čista voda, čisto vino, ništa mješano.

Otvorio sam ovaj blog u vezi s praskom koji se dogodio na početku godine u Parizu i, na žalost, tema se ponavlja. Nakon užasa koji se zbio, otvara se široka diskusija među ljudima o svim mogućim elementima koji čine temu. Političari i komentatori inozemnih situacija daju izjave. U svemu tome postoji jedan početni problem komunikacije: često puta ne znamo o čemu se govori. Isto tako se događa da se namjerno koriste krive riječi da bi se dala snaga osobnim argumentima. Počeo je francuski predsjednik koji je još u toku terorističkih napada dao izjavu na televiziji u kojoj je rekao da se radi o ratu. I mnoge druge javne osobe iz raznih zemalja redovno koriste tu riječ. Uzeo sam rječnike, hrvatski, engleski i talijanski, sve jezike s kojima se dobro snalazim i potražio definiciju dvije riječi u igri. Rat je oružani sukob velikih razmjera između dvije ili više država, među raznim narodima ili ljudskim skupinama. Terorizam je upotreba nasilja i zastrašivanja sa svrhom postizanja političkih ciljeva.

Umorio sam se od prepirki s članovima obitellji, prijateljima i kolegama u uredu. Puno njih drži da je do ovog vala nasilja došlo zbog akcija koje su u prošlosti razne zapadne zemlje poduzele protiv nekih muslimanskih država. I tu se u potpunosti slažem s njima. Jedini je problem što oni, na primjer, napad zapadne koalicije predvođene sa Sjedinjenim Državama na Irak nazivaju terorizmom, a ja nazivam ratom. Nepravedan i neopravdan, ali se zove rat. Tako bar kaže naše jezikoslovlje.

Dok sam gledao televizijske emisije vezane za atentat došla mi je u glavu jedna pomisao: možda su ovaj puta teroristi sami sebi zapucali autogol. Ovakav strašan događaj će možda konačno uspijeti ujediniti vođe zapadnih zemalja da zajedno reagiraju, donesu zajedničku odluku o tome kako proslijediti i riješiti problem. Samo nakon par sati sam bio demantiran. Summit u Beču: sekretar vanjskih poslova Sjedinjenih Država je potvrdio poziciju njegove zemlje da se u nikakvom slučaju ne može surađivati s predsjednikom Sirije. Svi znaju da rusi surađuju i dok se te dvije velesile ne usuglase, nema niti naznake rješenja problema.

Nasilje izaziva nasilje

Ali kako ja vidim stvari, i ako se uspiju dogovoriti ništa neće biti rješeno. Jer se mogu složiti samo oko opcije upotrebe sile: bombardiranje i eventualno slanje zemaljskih trupa (iako vidim da se Obama drži podaleko od ovog poteza). Znači novo nasilje. A nasilje izaziva nasilje. Kao i u fizici: svaka akcija izaziva reakciju. Nismo li uspijeli naučiti iz bliske povijesti kako stvari idu vrlo regularnim putem. Ti njih bombardiraš a oni tebe teroriziraju. Skoro pa bi bilo smješno i zabavno da nema ljudskih žrtava, i to pretežno nevinih. Pa koje je onda rješenje? Ono postoji, ali je iz određenih razloga neprimjenjivo. Mi se trebamo povući iz njihovog života, iz njihove stvarnosti. Pustiti da sami biraju vlade, ili da sami vrše državne udare. Problem je njihov. Tko smo mi da si uzimamo za pravo da izvozimo naše viđenje pravde i demokracije drugim kulturama koje često vide stvari na suprotan način? I imaju legitimno pravo na tako nešto.

Zašto se ovo rješenje ne može i neće nikada realizirati? Jer postoje interesi pojedinaca, grupa i država, shvaćenih u ovom kontekstu kao organizam odvojen od naroda. Ti interesi su ekonomske prirode. A kada iz neke zemlje uspijevam vaditi milijarde profita, ne želim imati na vlasti nekoga tko bi mogao prekinuti lanac mojih prihoda. Pa kako ja imam para, a političari nemaju, ja im plaćam izborne kampanje, a oni za uzvrat vode politiku kakva mene treba. Uz to postoji i ogromna ratna industrija, čak i u naoko miroljubivim zemljama. I ako se nigdje ne ratuje, nema posla, pa onda raste nezaposlenost i ljudi su nezadovoljni pa glasaju za opoziciju i ja izgubim moju fotelju. Pa bolje riskirati par stotina mrtvih godišnje od atentata nego izgubiti pare ili moć. Eto tako razmišljaju oni koji nas vode i koji imaju uzde ovoga svijeta u svojim rukama. Ako vas sve ovo pretjerano tišti, posjetite http://vicevi.a-jokes.com i udrite brigu na veselje, kako kaže naš narod, jer vaše brige neće na žalost nikome pomoći a vama bi mogle i naškoditi.

U naslovu sam ih poredao prema mojoj povijesnoj preferenciji, ali na koncertu su Sweet i Smokie zamijenili mjesta. Prvo da specificiram da su na plakatu bili poredani naopako, jer je to rang njihove popularnosti u Švedskoj. Smokie je grupa koja je u vrijeme kada je dominirao glamour rock, prva polovica sedamdesetih godina, bila prisutna na sceni i na mnogim mjestima ćete naći da su i oni uvršteni u tu kategoriju. Oni su bili puno mekši po zvuku i po nastupu, ma sam ih ja osobno svrstavao u klasične pop sastave. U svakom slučaju, na koncertu su mi ostavili puno bolji dojam od Sweet-a. Ali hajde da krenemo od početka.

Moja se tetka sredinom šezdesetih godina preselila u Švedsku, po onoj: trbuhom za kruhom. I tako je tamo rođen moj bratić koji je nešto mlađi od mene, pa se svako toliko posjećujemo. Bio sam kod njega prošli mjesec, to jeste u lipnju 2015. Sačekao me je na željezničkoj stanici i malo prije nego smo stigli u njegov apartman vidim na jednom zidu zalijepljen plakat koji najavljuje spomenuti muzički događaj. Nisam ima ni trenutka sumnje: ja moram prisustvovati. Koncert je počeo u 7 uvečer, ali su otvorili ulaz već u 5 popodne. Sve se događalo na otvorenom prostoru, neposredno uz jedan botanički vrt. Bina, ispred nje veliki travnati prostor podijeljen s ogradom u dva dijela. Prvi dio prema pozornici i onaj drugi, ograđeni, 30 metara dalje. U tom ograđenom prostoru se prodavala piva i mogao si je samo tamo konzumirati. Valjda iz straha da koja boca ne poleti prema izvođačima.

Bili su prvi dani ljeta i sunce u Švedskoj u tom periodu jako kasno zalazi; kada je završio cijeli koncert, negdje oko 11 uvečer, još je bio sumrak. U očekivanju početka, izvalio sam se na travu i osmatrao publiku čiji je broj neumitno rastao što se više približavao početak. Ustanovio sam, onako od oko, da sam ispod prosjeka godina. Puno njih je imalo dugu kosu i bilo obučeno u glamour stilu; puno šljokica i visoke debele pete na čizmama. Bilo je i onih koji još uvijek nose hipi odjeću iz tih godina. A pred kraj je bogami bilo i pijanih; ne previše i nisu bili nasilni kao kod nas.

I točno u 7 na binu su istrčala 4 člana grupe Slade; tri iz stare postave, znači malo stariji od mene, i novi gitarista od oko 40 godina. I odmah su krenuli s Goodbye to Jane, jednim od njihovih najpoznatijih hitova. Reski zvuk 3 gitare i baterije bubnjeva, bez orgulja i ostalih melodičnih stvari: minimalistički pristup, onaj koji ja preferiram. Kako su oni krenuli tako sam i ja počeo cupkati, a i pjevati. Ritam je rastao. A oni ne samo da su izvodili glazbu koju ja obožavam nego je i izvedba bila vrhunska. A što da vam kažem o scenskom nastupu? Fantastičan! Najzabavniji koncert kojem sam ikada prisustvovao.

Dave Hill je čovječuljak koji skače kao lud, ima vrlo zabavne, a ponekad i vulgarne pokrete i apsolutno dominira pozornicom. Uz to, kada ga vidite obučenoga u svileni mornarski kompletić od YSL (Yves Saint Laurent) koji popuno odudara od njegovog izgleda zapuštenog mornara iz neke Engleske luke, ne možete da ne prasnete u smijeh. On je i jedini član koji je ostao iz originalne postave i koji je temelj grupe. Sto postotna zezancija. Evo video pa se uvjerite i sami.

Nakon njih su izašli na scenu Sweet: i tu samo gitare i bubnjevi, a neke od njihovih pjesama su bili moji apsolutni favoriti u mladim danima. Jedna od njih je i Teenage rampage. Ta pjesma je, zajedno s Children of the revolution od T. Rexa, bila jedna od himni omladine tih godina. Pjesma je super, izvedba nije tako žestoka kao ona od Slade-a, ali je korektna, a ja ne osjećam adrenalin koji mi je ispunjavao tijelo samo do prije petnaestak minuta. U čemu je problem? Scenski nastup je loš; trude se ali ne uspijevaju dati ništa. Izgledaju potpuno obično, kao i ja. Čak ni vokalna interpretacija nije na najvišoj razini. Veliko razočarenje.

Na kraju je red na slatkim Smokie. Ugodno iznenađenje. Frontman svira akustičnu gitaru i ima bogovski glas s kojim uspijeva da vas uvuče u svoj film. Nakon koncerta sam pogledao neke njihove stare snimke i mogu samo reći da je pjevač kao vino; što je stariji to je bolji. Njihova najpopularnija stvar je Living next door to Alice, ali vam ja ovdje nudim jednu drugu, isto tako popularno: Have you ever seen the rain.

Razlaz u gužvi koja se formirala na izlazu, pod vedrim zvjezdanim nebom okićenim ogromnim punim mjesecom. Zajedno smo se smijali i namigivali jedan drugome, mjesec i ja. A popio sam samo dvije male pive. Eto, tako je prošao moj boravak u Švedskoj.

Želeći to ili ne, vrijeme prolazi. Svaki trenutak smo sve više naprijed, gledajući barem s kronološkog stajališta. U zadnjih pedesetak godina ovo prolaženje se znatno ubrzalo; praktično se dogodio veliki prasak na nivou tehnološkog razvoja. Za neke je sve ovo presporo, dok drugi to isto smatraju prebrzo: ovisi kakav je naš pojam o vremenu. Zavisi o nama samima, duh s kojim doživljavamo svijet koji nas okružuje. Jer ova planeta bez ikakve sumnje žuri.  Smjer i cilj nisu uvijek jasni. Nekima se sve to dopada, dok se drugi gnušaju naše sadašnjost i još više budućnosti. Nitko od ovih subjekata ne može išta učiniti da bi promijenio sudbinu, jer je sve to upravljano od strane viših sila u odnosu na one s kojima mi potencijalno raspolažemo. Da budem jasan, ne govorim o Bogu, o Stvaratelju koji nas usmjerava na našem putovanju.

Jednostavno mislim na sredstva za proizvodnju i radne snage koje su u igri. Kunem se da nisam ljevičar, ali u vezi s ovim nalazim Marxovu povijesnu filozofiju neprikosnovenom. Uspio je shvatiti, a to i dokazati, koje su pokretačke sile u društvu, bar one koje su izvanjske samom čovjeku. Ako ga gledamo iznutra, mislim na čovjeka, naći ćemo mnogobrojne poticaje koji ga pokreću i objašnjavaju njegovo djelovanje i interakciju s drugim osobama, s društvom i s prirodom. Jasno možemo ustanoviti one dobre, kao na primjer ljubav, požrtvovnost, ali isto tako i one koje nisu smatrane jako pohvalnim; sebičnost, težnja bogatstvu i želja za moći. Na žalost ove loše su one koje imaju veći utjecaj na razvoj naše civilizacije.

Od pamtivijeka je uvijek postojao netko tko je bio fizički snažniji, lukaviji, ili inteligentniji i koji je uspijevao nadvladati druge sirovom snagom, lukavstvom ili uvjeravanjem u nevjerojatne stvari, koristeći neznanje ili naivnost drugih. Sve s ciljem kontroliranja plemena, kaste ili države. Jer je to izgleda najviši nivo težnje. Biti broj jedan (uključujući i onoga iz Alana Forda) sa sobom donosi sva ona materijalna dobra koje netko može poželjeti, plus fenomenalan osjećaj da su ti svi drugi podčinjeni. Kada sastavimo ova dva sastojka, sociološki i psihološki, došli smo ovdje gdje smo danas. Meni osobno, postojeće stanje i perspektiva za budućnost, se ne sviđaju mnogo.

Razina obrazovanja ljudi je vrlo značajan čimbenik u socijalnim procesima. U proteklom stoljeću smo imali nevjerojatan razvitak upravo na ovom području. Prešli smo s prirodne nepismenosti, na visoki nivo obrazovanja i opće kulture. To je bio jedan od razloga koji je omogućio strahovit tehnološki razvoj. Otvaranje škola, fakulteta i istraživačkih centara stvorili su generacije koje su u pola vijeka dostigli više pronalazaka nego u cijelom prethodnom postojanju ljudske vrste. Prijevozna sredstva za sve, kućanski aparati koji štede vrijeme i oslobađaju ga. Nije se više neophodno probuditi u ranu zoru i otići okopavati polje, nadajući se da nam vremenske nepogode neće uništiti urod. I na kraju je stigla i globalna mreža. Omogućuje kupnju roba i usluga, bankarske operacije, igranje casino igre, klađenje, investiranje na burzi, sve online, bez da se pomaknemo sa stolice (nije zanemariva ni opasnost od zakržljavanja naših tjelesnih funkcija).

Imam lagani osjećaj da je već neko vrijeme u toku suprotni trend. Imamo na raspolaganju više vremena nego prije, ali u zadnje vrijeme nastoje da nam ga smanje. Umjesto da se smanji trajanje radnog vremena (uobičajenih 8 sati su izboreni još početkom dvadesetog stoljeća) i osigura posao za više osoba (gotovo svi imaju problem nezaposlenosti), ono se povećava i koristi se sve više prekovremeni rad. Jer mi trebamo novac, a oni to znaju. Prije nekoliko godina standard je dostigao svoj vrhunac i sada pomalo pada. Netko je možda zaključio da je bio previsok. A što radimo u slobodno vrijeme?

Zalijepljeni smo za naše pametne mobitele i računala, povezani u svim mogućim društvenim mrežama i to nam daje senzaciju da činimo dio globalne grupe, ali smo u stvari svaki dan sve osamljeniji, otuđeniji. Izolirani od drugih i ovisni o elektroničkim spravama koje nam pružaju nadomjestak pravog života. Ljudi se vraćaju neznanju i otupljenosti jer o okolnom svijetu ne znaju gotovo ništa ili vrlo malo. Pravo sučeljavanje, razmjena ideja i iskustava gotovo da više ne postoje. Meni se čini da sve to nekome nije mrsko. A ljudi se prilagođavaju puno lakše kada su zaokupljeni nečim, pogotovo ako je to i ugodno. To što sutra može postati manje prijatno je tema za neko drugo razmišljanje.

Teroristički napad na redakciju Charlie Hebdoa se dogodio 7. siječnja 2015. Dvanaest ubijenih osoba. Danas je prošlo 7 dana od tog događaja; tjedan dana šoka i nevjerice, istrage o počiniteljima zločina, diskusija o uzrocima koji su doveli do atentata i pitanja o tome što učiniti da se nešto slično ne ponovi. Ali nije se završilo na tome. Isti dan je ubijen jedan policajac (kasnije se shvatilo da je to dio istoga scenarija), a dan iza toga pale su još 4 žrtve u košer trgovini.

Pomno sam pratio informacije i ono što mi je prvo privuklo pažnju je bila osobna karta jednog terorista "zaboravljena" u automobilu koji su koristili za bijeg. Vrlo čudno!? Ideš izvršiti teroristički prepad i nosiš sa sobom osobni dokument; ako te zaustavi policija da te mogu identificirati. Pa onda ga uspiješ izgubiti i tako svi znaju tko si. Jako nelogično, bar na prvi pogled, to više ako se uzme u obzir da su svi izvjestitelji podcrtavali činjenicu o profesionalnosti napadača. Prvo što sam pomislio jeste da je u stvari netko tko nije musliman inscenirao sve da bi bacio krivnju na njih. Poslije se ispostavilo da ta moja hipoteza nije bila ispravna. Kada sam o tome raspravljao s jednim poznanikom, dobio sam indirektno objašnjenje. Postavio mi je pitanje: "Pa da li si ti ikada čuo za anonimnog mučenika"?

Na osnovu informacija koje posjedujem probao sam napraviti sistemsku analizu uzroka i posljedica. Osnovni uzrok napada jeste sukob u Iraku i Siriji, gdje ISIS pokušava stvoriti kalifat, a zapadne države, među kojima i Francuska, nastoje to spriječiti. Među zapadnjačkim državljanima koji se bore na strani ISISa, najveći je broj Francuza; preko tri tisuće. U videu koji je snimio terorista iz košer trgovine, on izjavljuje da zapadne snage ubijaju njihove žene i djecu i da s ovim terorističkim aktom žele da zapad osjeti istu bol koji i oni osjećaju. Normalno da pritom zaboravlja spomenuti svu onu nevinu djecu i žene koji su oni pobili na Bliskom Istoku.

Direktni povod su satiričke karikature s likom propovjednika Muhameda koje francuski časopis već godinama objavljuje. Satira je oblik izražavanja koji ismijava državu, vlasti ili pojedinca. U slučaja spomenutih karikatura, ismijava se direktno ili indirektno religija (islam) i njeni vjernici. Satira je često na granici uvrede i nisu rijetki slučajevi gdje su satiričari završili na sudu zbog klevete; u nekim slučajevima su osuđeni, u drugima oslobođeni. Ovih dana jedni brane slobodu izražavanja, a neki drugi, pretežno anglosaksonski mediji, drže da su karikaturisti Charlie Hebdoa često išli preko granice dobrog ukusa. Dok se u latinskim zemljama reproduciraju spomenute karikature, anglosaksonske novine gotovo jednodušno odbijaju njihovo tiskanje. Podvlače da je sloboda izražavanja ograničena slobodom vjere i rase, i da ove dvije teme ne bi trebale biti predmet ismijavanja. Jer ne postoji apsolutna sloboda; njena granica je uvijek poštivanje slobode nekoga drugoga.

Ono što nas često osobno stavlja u sukob s drugima jeste nepriznavanje razlika među nama. Prije par tisućljeća u staroj Grčkoj je živio filozof sofističke orijentacije Protagora koji je famozan po izreci da je čovjek mjerilo svih stvari. Drugim riječima, mi dajemo etičke sudove na osnovu našeg iskustva i obrazovanja, vidimo svijet s naše točke gledišta. Problem je što često ne uspijevamo dokučiti da drugi imaju različito viđenje od našega. Vidimo da unutar nađe kulturno religiozne grupe (i Latini i Anglosaksonci su kršćani, govore indoeuropskim jezicima i imaju povijest koja se isprepleće, s puno zajedničkih točaka) postoje različito viđenje religiozne satire, pa nije ništa čudno da neka druga skupina, u ovom slučaju oni koji pripadaju islamskoj vjeroispovijesti, vidi karikature Muhameda na treći način; to jeste da su im potpuno neprihvatljive i da ih smatraju uvredom njihovoj vjeri, pa tako indirektno i njima samima. Kuran zabranjuje prikazivanje lika Muhameda, pa je već i jednostavni crtež koji ga prikazuje bogohulan, a da ne govorimo o karikaturi.

Mnogi europski intelektualci podržavaju stanovište da se nalazimo u Europi i da ovdje vrijede europska mjerila, prema tome satira je u našoj kulturi i dobro je došla. Zaboravljaju da je danas svijet globaliziran i da informacije brzo putuju. Isto tako su smetnuli s uma da u Europi žive brojni muslimani koji su već dobrim dijelom integrirani u europsku kulturu i često se bore da budu uključeni u nju u još značajnijoj mjeri. Radi se o uobičajenom kulturnom sukobu koji se događa kod migracije naroda, a migracija nikada nije prestala. Počevši od arapskih upada u Europu u srednjem vijeku, preko turskih gastarbajtera u Njemačkoj do izbjeglica iz Afrike o kojima svakodnevno slušamo na televiziji i čitamo u novinama. Francuska je jedna od najislamskijih zemalja u Europi (gotovo 9%) i o tome mora voditi računa.

Rješenje je u umjerenost. Da li vrijedi inzistirati na diskutabilnoj slobodi izražaja preko satire i platiti to sa 17 ljudskih života? Netko će vjerojatno reći da su u tom slučaju pobijedili teroristi jer su dostigli svoj cilj. Evo još jedna ljudska osobina: uvijek se mora pobijediti! Bez obzira na cijenu. Bez obzira da li se radi o nafti ili humoru. Da ne bi bilo nesporazuma: osuđujem bez najmanje rezerve terorizam, bilo kakvog oblika i s bilo kojom motivacijom. Samo sam iznio moje viđenje događaja i moje mišljenje da se s malo razuma i malo više tolerancije mogu izbjeći velike neprilike.